ADHD (Attention Deficit Hyperactivity Disorder) označava poremećaj (nedostatak) ustrajanja ili usredotočenosti na jedan predmet.

Učestalost ADHD poremečaja je 3-7 %. Dječaci češće imaju ovaj poremećaj u odnosu na djevojčice. Kod procjene ima li neko dijete ovaj poremećaj bitno je ispitati sve kriterije te ih pomno analizirati.

Postoji nekoliko kriterija ADHD poremećaja u djece: hiperaktivnost (djeca se npr vrpolje u stolici, napuštaju mjesto u učionici gdje se očekuje da budu mirni), impulzivnost (odgovaraju prije nego što je pitanje završeno, prekidaju sugovornika u razgovoru), smetnje na emocionalnom planu (nepredvidljivi, agresivni), nekritičko stupanje u kontakt s nepoznatim osobama, infantilno ponašanje u odnosu na dob (ispadi , izlaganje opasnostima bez prethodne analize situacije), problemi s govorom (smanjeni riječnik, loša gramatika, upotrebljavanje riječi u skraćenom obliku, npr. daj olovku, nesposobnost prilagođavanja grupi zbog potrebe za dominacijom, te ponavljanje neke riječi ili radnje u nedogled.

Dijagnoza ADHD poremećaja najčešće se postavlja između 6 i 12 godine života, a učitelji su najčešće ti koji pokreću dijagnostiku jer dijete s ADHD-om u razrednoj zajednici narušava slogu i onemogućuje funkcioniranje razrednog odijeljenja.

Terapija ovog poremećaja ponajprije je psihoterapija, a ako nema napretka prema ozdravljenju koriste se stimulatori središnjeg živčanog sustava (trankvilizatori).

Istraživanja su pokazala da uzroci ADHD poremečaja nisu, kako se nekad pretpostavljalo, nedostatak roditeljske brige, pretjerano gledanje televizije, ili poremečaj u lučenju nekih hormona. Sve navedeno može imati utjecaj na razvoj poremećaja, ali glavni uzroci se kriju u biološkom naslijeđu (dijagnoza ADH poremečaja postojala je kod 25% roditelja djece s tim poremećajem).

Djeca s ADHD poremećajem često su prosječno ili natprosječno inteligentna, darovita i kreativna, ali zbog smetnji pažnje i koncentracije, brzog zamaranja, neorganiziranosti i gubitka pažnje kod pisanja i čitanja ne ostavaruju svoj puni potencijal i ne ostvaruju rezultate kakve bi mogli.

Čest problem je neprepoznatost simptoma (djeca nisu prihvaćena u društvu vršnjaka, a autoriteti ih kažnjavaju) što dovodi do skretanja u asocijalno i ponekad delikventno ponašanje.

Vrlo je važno na vrijeme prepoznati dijete s ADHD poremećajem, kako bi mu pomogli u savladavanju poteškoća, te olakšali put kroz odgojno-obrazovni sustav. Za svako dijete s ADHD poremećajem potrebno je osigurati individualan pristup u skladu s njegovim mogućnostima. Roditelji, učitelji i ostali stručnjaci trebaju djelovati usuglašeno i poticajno što bi trebalo dovesti do uspješnog i zadovoljnog djeteta.